Djeca s višestrukim oštećenjima koja nisu sposobna za samostalan život, dio su sustava socijalne skrbi od rođenja. Ipak, nakon navršene 18. godine ostaju u svojevrsnom pravnom vakuumu jer prestaje postojeća roditeljska skrb, a novi oblik skrbništva često se uspostavlja tek nakon dugotrajnog postupka. U tom razdoblju roditelji formalno ne smiju donositi ključne odluke o liječenju ili socijalnim pravima punoljetnih potomaka, iako se o njima i dalje svakodnevno brinu.
Čitav postupak lišavanja poslovne sposobnosti i imenovanja skrbnika obično traje dvije do tri godine, što obitelji dovodi u neizvjesnost i otežava provođenje niza medicinskih i administrativnih postupaka. Zbog toga osobe s teškim dijagnozama ostaju bez učinkovite pravne zaštite, a roditelji su u praksi onemogućeni potpisivati suglasnosti za zahvate ili odlučivati o terapiji.
Postoji i šira sigurnosna dimenzija, jer nastaju situacije u kojima je nemoguće službeno reagirati u ime oboljele punoljetne osobe, a privremeni skrbnik često ne stupa u konkretan kontakt s osobom kojoj je potrebna zaštita. Stoga se ističe potreba za zakonskim rješenjima koja bi osigurala kontinuitet skrbništva ili uvela automatski mehanizam kojim se roditeljima omogućuje zadržavanje prava na pravno zastupanje djeteta i nakon 18. rođendana. Time bi se spriječile situacije u kojima nastaje višegodišnja pravna praznina, tijekom koje obitelji ne mogu donositi odluke ključne za zdravlje i život punoljetnih osoba s višestrukim oštećenjima.
